Kraljica noći (2001) Ceo film

Kraljica noći (2001)

Mladić Tomo, osječka najveća nada u veslanju, više mašta o djevojkama nego o sportu. Osijek 1968. Sedamnaestogodišnji Tomo najveća je osječka veslačka nada za juniorski kup Jugoslavije, natjecanje koje bi u Osijeku trebao otvoriti sam Josip Broz Tito. Kao i njegovi prijatelji, Tomo više mašta o djevojkama nego o veslanju, a ponajviše o lijepoj prostitutki zlatnog srca Betiki te vršnjakinji Jasni.

Zbog genitalnog hendikepa, koji taji čak i liječnicima, ne uspijeva seksualne želje pretvoriti u stvarnost. Naposljetku ipak završi u bolnici, gdje ga lokalni moćnici pod svaku cijenu žele "uvjeriti" da nastupi na Kupu. Pritisci postaju neizdrživi kad mu kao političkog sumnjivca pritvore oca...

Na festivalu u Puli 2001. godine film je nagrađen Zlatnim arenama za najbolju produkciju i scenarij. 

Redatelj: Branko Schmidt

Scenarist: Josip Cvenić

Glavne uloge: Luka Dragić, Barbara Vicković, Mustafa Nadarević, Gordana Gadžić, Ivo Gregurević, Hrvoje Kečkeš, Dražen Kuhn, Nenad Cvetko, Slaven Knezović, Matija Prskalo, Franjo Dijak, Predrag Vušević, Lana Vatsel, Ana Begić, Nada Gačešić, Goran Grgić

Glazba: Ante Mažuran

Snimatelj: Silvio Jasenković

Montaža: Vesna Lažeta

Scenografija: Duško Jeričević

Kostimografija: Vjera Ivanković

Godina izdanja: 2001.

Trajanje 95 min.

RECENZIJA FILMA:

Oduvijek je postojalo nešto uzbudljivo i perverzno u jugoslavenskim filmovima nostalgije. Filmovi nostalgije u američkom su se filmu pojavili sedamdesetih, u ružna i neromatnična vremena, kao način da se od sadašnjosti okrene glava i da se pogled upregne u bolje jučer- u dvadesete, tridesete ili pedesete. Njihova ne-politika u tom je smislu bila visoko politična.

U jugoslavenskim kinematografijama žanr filmova nostalgije bio je kudikamo složeniji i shizofreniji. Od osamdesetih godina naovamo ti su filmovi evocirali bližu prošlost koja ne samo da nije bila bolja, nego je bila upravo strašna - obilježena mržnjom, ratom, represijom, gulazima. Filmovi nostalgije o tome su otvoreno govorili. Istovremeno, oni nisu prestajali biti filmovi nostalgije: bilo da su koketirali s Esther Williams i cocktom ili s počecima punka, ti su filmovi sadržavali istu onu bolećivost s kakvom svaki čovjek gleda svoje djetinjstvo. Taj ih je spoj činio razornima. S jedne strane u mladenačkom sentišu, a s druge u političkom horroru, filmovi nostalgije ponajbolje su izražavali duhovno stanje Jugoslavena, ljudi koju je tlačio isti onaj režim kojem su dugovali i pristojan život. Zato je film nostalgije možda i temeljni žanr kasnog jugoslavenskog filma. Taj žanr kanoniziran scenarijima Abdulaha Sidrana u hrvatskoj je devedesetih razumljivo nestao. Nostalgija je u toj dekadi ionako bila subverzivna i nepristojna riječ, pa nije čudo da je iz filma svojski izagnana. Ironija je da je prvi hrvatski film nostalgije snimio upravo redatelj koji je koncem osamdesetih svojim filmom najavio kako će se u Hrvatskoj pričati drukčija povijesna priča. Pred sam rat Branko Schmidt je sa "Sokol ga nije volio" počupao cijeli niz tabua dotadašnjeg filma, a to je vjerojatno i razlog zašto se tog filma danas sjećamo kao boljeg nego što je stvarno bio. U devedesetima je Schmidt bio vrlo plodan, ali nažalost nije čupao tabue. Svojim filmovima poput "Vukovar se vraća kući", "Božić u Beču" ili "Srce nije u modi" vjerno je reciklirao žalosno model hrvatskog "državotvornog" filma kojem je bio najmarljiviji, premda ne najgori predstavnik. Schmidtovi filmovi iz tog razdoblja bili su listom loši, ali nisu bili zločin poput Sedlarovih i Senečićevih. Na koncu dekade u kojoj se nagutao loših kritika osječki redatelj njemačkih korijena vratio se na mjesto od kojeg se "Sokolom" otisnuo i snimio sidranovski film nostalgije. Po scenariju sugrađanina Josipa Cvenića (slobodno inspiriranom njegovim prozama) snimio je "Kraljicu noći", film o Osijeku šezdesetih sačinjen po tipično sidranovskom sweet and sour receptu kao iz kineske kuhinje. Red prve ljubavi, red udbe, red obiteljske nostalgije, red crvenog terora - Cvenić i Schmidt složili su svoju slatko-kiselu čorbu i začudo ugodili kritici. Umjesto s uobičajenim kolutanjem očima kolege i kritika ovog su ljeta u Puli Schmidtov film pozdravili s umjerenim pohvalama, ističući humor, decentnu erotiku i ideološku odmjerenost. Ali, naravno, to je Pula. U koloniji gubavaca lako je biti najljepši. Filmovi koji su se cijelo ljeto ljuljali na istarskim lovorikama znali su često doživjeti grubo jesenje zagrebačko buđenje, pa bi to moglo zadesiti i Schmidta.

Ostatak recenzije možete pročitati na sljedećem linku: http://www.popcorn.hr/recenzije/view/...